Drvo
Gibonni
Tijelo zemlji nek´ je zrno
duša preseli u drvo
u tišinu svojih godova
Kao paučina ispletena
sva su lica, sva imena
samo svijetla noći brodova
Mogu biti bor na vjetru
sam u mraku, sam na svijetlu
drvo u tišini šume
jer me šume sve razume
Mogu biti to što jesam
zabludama svojim tesan
živo drvo ispod kore
čekam ruke da me stvore
Da bih bio veslo broda
spokojan, kraj divljih voda
šibice sto noču vide
bijeli štap što zna gdje ide
Biti jedna od dasaka
koja oda hod koraka
odškrinuta vrata sobe
pustam svijetlo
šta te zove k meni,
što te zove k meni
Pusti ljubav, da prolista
na koncu čista k´o sunca trag
pusti Bože da je slavim
u te ruke stavim dušu za kraj
Kad me vrate zemlji crnoj
duša preseli u drvo
u tišinu svojih godova
U tom času pomirenja
sve su krivnje, poniženja
jeka iz dalekih rovova
Već sam bio trn u oku
batina u desnom boku
već sam bio stup od srama
što na vijeke mora s nama
Već sam bio kundak puške
gurnute u ruke muške
oštar iver ispod kože
napravi me boljim, Bože
Daj da budem dom za ptice
svoga neba prognanice
ne, baš to u nama diše
i od ljudi pravi kiše
Daj da budem okvir slika
od svih mojih saputnika
slika što na grudi stišćem
šušte kao suvo lisce
A na slici moja mati
mlađa, no je mogu znati
još je dijete što prkosi
dok u sebi dijete nosi
Jedna slika oca moga
u samoću urasloga
što na pozdrav diže ruku
šalje nijemu oporuku k meni
I evo, ja na rubu šume
djeca pale stare gume
plamen što se nebu penje
mjesto čuvat će za mene
Mjesto gdje je šapat krila
noćnih ptica i leptira
ptica koje grade gnijezda
duši starijoj od zvijezda
Tu su ispred kuće moje
i ta šta kuca, znamo ´ko je
ja sam zemlja, duh je ptica
ja sam zemlja, duh je ptica
samo Božja pozajmica meni
Pusti, Bože, da te slavim
u te ruke stavim dušu za kraj
